EKSKLUZIVNO
Moćni samozatajni Hercegovac Milenko Bašić, kojeg je zbog afere Krš-Pađene USKOK proglasio bjeguncem, primio je Nacional u sjedištu svog poslovnog carstva u Posušju i otamo poručuje:

‘Da sam platio milijun i pol kuna reketa Jakupčiću i ekipi iz Hrvatskih šuma, USKOK nas sad ne bi proganjao’

Izvor: NACIONAL   Tekst ORHIDEA GAURA HODAK   Fotografije NFOTO

U slučaju afere Vjetroelektrane Krš-Pađene, jednom od dva kraka USKOK-ove istrage povezane s bivšom državnom tajnicom i bivšom gradonačelnicom Knina Josipom Rimac, moglo bi doći do velikog preokreta. Milenko Bašić, vlasnik projekta Vjetroelektrane Krš-Pađene, i Dragan Stipić, direktor u Bašićevoj tvrtki Lager, koji su optuženi da su od Josipe Rimac tražili posredovanje radi pojedinih dozvola za svoju vjetroelektranu, tvrde da nisu bjegunci te da žele razgovarati s istražiteljima USKOK-a i objasniti da su žrtve ucjene i reketa umreženih pojedinaca iz Hrvatskih šuma, gdje je na djelu sistemska korupcija koja seže sve do predsjednika Uprave Krunoslava Jakupčića te da je cijeli njihov 240 milijuna eura težak projekt zamalo propao upravo zato što je Milenko Bašić odbio dati reket. Da je, kako tvrdi, dao reket umreženoj ekipi iz Hrvatskih šuma, bez problema bi dobio uporabnu dozvolu za vjetropark, ali bi time počinio kazneno djelo i prijetili bi mu kazneni progon i zatvor. Nacional je o toj temi razgovarao i s upućenim izvorom iz Hrvatskih šuma koji je potvrdio da se gotovo nijedan projekt ili natječaj u toj državnoj tvrtki koja gospodari s oko pola teritorija Republike Hrvatske ne može provesti a da netko ne uzme proviziju. Protiv Uprave Hrvatskih šuma podneseno je više kaznenih prijava, ali USKOK na njih nije nikada adekvatno reagirao. U nekima od tih prijava detaljno je opisano kako se krade na svim razinama i kako se natječaji odabranim tvrtkama namještaju u zamjenu za proviziju. „U svim poslovima, od usluge sječe do izgradnje cesta, traži se neki ušur. Jasno da to Jakupčić i ekipa nikad ne traže osobno, već preko svojih pijuna“, tvrdi sugovornik. One koji slučajno prođu na nekom natječaju a nisu njihovi igrači ili ne pristanu platiti proviziju, nađe se način kako ih izbaciti iz igre. Nacionalov izvor ovako je opisao što se događalo onog dana kad su uhićeni Josipa Rimac i predsjednik Hrvatskih šuma Krunoslav Jakupčić:

„BIO JE U TIJEKU JEDAN SASTANAK kad su najbližem suradniku Krunoslava Jakupčića, koji zajedno s njim godinama sudjeluje u operacijama, javili da je on uhićen. Nastali su šok i nevjerica, on je potpuno problijedio, a niz čelo su mu se počele spuštati kapi znoja veličine graška. Oni su mislili da cijeli sustav pada jer godinama organizirano kradu, a njihovo je postupanje temeljeno na uvjerenju da im nitko ništa ne može jer imaju iza sebe i političku zaštitu i premrežili su sve institucije. Kad su shvatili da je Jakupčić uhićen samo zbog afere Krš-Pađene, odahnuli su. Naime, to je samo kap u moru onog što oni inače rade.“

TA SE PRIČA U POTPUNOSTI POKLAPA s onim što tvrde Milenko Bašić i Dragan Stipić. S tim da oni ističu da je Krunoslav Jakupčić u ovom slučaju optužen da im je na poticaj Josipe Rimac pogodovao, a da to ne može biti dalje od istine.

„Ne da nam nije pogodovao nego nas je cijelo vrijeme opstruirao upravo zato što nismo platili reket. Da smo platili reket, nikakvih problema ne bismo imali, nitko za nas ne bi znao i nitko nas ne bi proglasio kriminalcima“, kaže Bašić.

Naime, on je danas uvjeren da bi bilo bolje da je pojedincima u Hrvatskim šumama platio milijun i pol kuna mita jer za to vjerojatno nikad nitko ne bi doznao i on bi na miru i u tišini dovršio svoj projekt. Ovako mu opet prijeti progon i to zbog, kako on kaže, iskonstruirane afere. On tvrdi da nije pristao dati reket u iznosu od milijun i pol kuna koji su međusobno trebali podijeliti umreženi pojedinci sve do samog vrha Hrvatskih šuma, nego da je zahtijevao da mu Hrvatske šume izdaju obračun prema ugovoru koji je s njima imao i prema zakonu, te da su oni to odbijali upravo zato što nije platio proviziju niti je pristao platiti nešto što nije trebao, i to u višestruko većem iznosu. Bašić tvrdi da je zbog toga zamolio Josipu Rimac, koju je upoznao još dok je bila gradonačelnica Knina iznimno zainteresirana da toliko velika investicija dođe u njezin kraj, da u okviru zakonskih mogućnosti pokuša zamoliti predstavnike Hrvatskih šuma da ih prestanu reketariti i mimo zakona opstruirati projekt. Naime, cijeli projekt ovisio je o jednom papiru Hrvatskih šuma i zbog toga je značajno kasnio. Milenko Bašić na kraju je Hrvatskim šumama morao platiti točno onoliki iznos koliki su tražili, a to je bilo šest milijuna kuna, iako bi prema njihovim izračunima iznos trebao biti deset puta manji jer ceste koje su izgrađene i predane Hrvatskim šumama i za koje će plaćati godišnju naknadu za korištenje trebaju biti izuzete iz obračuna služnosti, te će zbog toga voditi poseban sudski spor, pa su sve dozvole i izdane u posljednji čas – ali ipak u roku. USKOK tvrdi da je Milenko Bašić Josipi Rimac u zamjenu za pogodovanje obećao mito kroz proviziju koju je njezina sestra trebala dobiti za policu osiguranja za vjetropark. Međutim, tvrtka C.E.M.P. uopće nije uzela policu kod osiguravajućeg društva za koje radi sestra Josipe Rimac niti je ono ikada bilo u užem krugu izbora za osiguravatelja, zbog nepovoljne ponude. Dakle, navodno mito nikada nije plaćeno ni dogovoreno. Bašić kaže:

„Morate razumjeti da mito koje se spominjalo u novinama, oni iznosi koje je Josipa Rimac navodno davala, nema nikakve veze s nama. USKOK je očito počeo istragu protiv Josipe Rimac jer je netko htio natovariti nama, međutim, kako su slušali sve njezine razgovore, naišli su na potpuno drugi slučaj, a to je onaj s poljoprivrednim zemljištem, koji ni na koji način nije povezan s našim slučajem. I onda su to sve zajedno strpali u isti predmet pa netko tko čita sa strane, a nema uvid u dokumentaciju, u istoj rečenici vidi i vjetropark i mito. A navodno mito koje oni spominju vezano uz vjetropark ne samo da se nije dogodilo nego je potpuno iskonstruirano.“

DRUGIM RIJEČIMA, MILENKO BAŠIĆ sada je optužen da je bio s krive strane zakona zato što je od početka, kako on tvrdi, želio raditi isključivo po zakonu. „Ovdje se radi o najvećem vjetroparku u Hrvatskoj, investiciji od 240 milijuna eura, za koju sam založio sve svoje firme i svu imovinu, a renomirani sam poduzetnik kojem je svjetski gigant Hyundai dao povjerenje da u jednom malom Posušju, koje nema ni željeznički kolodvor, bude predstavništvo njihove korporacije u segmentu teške mehanizacije za cijeli zapadni Balkan. Otkad sam krenuo u posao s vjetroelektranama cijelo vrijeme nailazim na prepreke državnih institucija, a to će razumjeti svatko tko je ikada išta radio u ovoj zemlji, ali ovo što nam se dogodilo s Hrvatskim šumama nešto je najgnjusnije od svega“, kaže Bašić.

Tvrtka C.E.M.P. bila je dužna na području vjetroparka, koji se proteže na 21 kvadratnom kilometru, izgraditi oko 40 kilometara šumskih cesta i putova. Prema projektu i ugovoru s Hrvatskim šumama od 4. travnja 2017. C.E.M.P. je cestu trebao izgraditi vlastitim sredstvima, a nakon izgradnje trebao je plaćati naknadu u iznosu od oko milijun kuna godišnje. No u ugovoru, ali i u Pravilniku o korištenju šumske infrastrukture od 29. rujna 2016., a koji je potpisao tadašnji predsjednik Uprave Hrvatskih šuma Ivan Pavelić, navedeno je: „Osoba koja je investitor šumske infrastrukture, uz suglasnost HŠ d.o.o., oslobođena je plaćanja naknade za korištenje, sve dok trošak korištenja ne prijeđe iznos investicije. Iznos investicije ne može prelaziti prosječnu cijenu investicije HŠ d.o.o. za taj tip prometnice, u zadnjih 5 godina.“
Bašić kaže: „Mi smo imali imamo ugovor sa šumama koji nas je obvezivao da u godinu dana napravimo šumske ceste, ne da ćemo možda napraviti, nego da ih moramo napraviti u godinu dana, i njima predati u vlasništvo, a nakon toga ćemo prebijati međusobna potraživanja odnosno iznos koji smo uložili u ceste s godišnjom naknadom. Mi smo to svoje ispunili i dali im okončanu situaciju da vide da su ceste završene i da smo ih platili 29 milijuna kuna izvođaču radova. Oni su nakon toga mogli ili priznati naš račun ili napraviti svoj proračun po cijeni prosječne cijene investicije Hrvatskih šuma za taj tip prometnice u zadnjih pet godina, kako stoji u ugovoru. I pozvali smo ih da preuzmu ceste. Onda su oni pozvali svog procjenitelja koji je izašao da vidi te ceste skupa s predstavnicima C.E.M.P.-a. Mene nakon toga naš tadašnji direktor Ivan Šimić zove i kaže: ‘Obišli smo radilište, bogati, došlo je njih 11, njih nekoliko iz Splita, došli su neki iz Zagreba, šumar iz Knina i službeni procjenitelj iz Delnica.’ I kaže: ‘Obišli smo sve ceste pa evo u Pere pojeli janjetinu i sjedimo, kad ovaj procjenitelj mene pita između sviju: ‘Ako hoćeš da ti priznam ove fakture što si platio za pravljenje cesta, trebaš nama dati 5 posto.’’ A Šimić je izašao vanka sav uzrujan i to meni govori. I još se čudi kako mu to ovaj može pred ljudima govoriti, a on kaže: ‘Boli mene briga, meni je još godinu i pol dana do penzije, u najgorem slučaju mogu dobiti suspenziju pa otići u privremenu penziju.’ I onda mu je rekao: ‘Ako to ne završite, vidjet ćete kad ćete završiti sa šumama.’ Šimić mene zove: ‘Što da radim, to je milijun i pol kuna.’ Ja kažem, pojasni mu je li on normalan, nama šume ne plaćaju taj iznos. On je vjerojatno naučio uzimati provizije od firmi koje grade za šume ceste pa im možda kaže da će im napisati malo veći račun ako mu plate proviziju. To je vjerojatno njegov film pa je zamislio da može tako i nas. Ja kažem: ‘Zaboravi, kulturno ga otkantaj, to ćemo nekako riješiti na višem nivou.’ No to je bila ucjena kojom je trebala biti pokrivena cijela mreža, cijeli lanac. Zbog toga nikad nismo uspjeli sa šumama završiti ni prebiti ugovor ni dobiti rješenje.”

NA PITANJE S KIM JE ČOVJEK koji je u ime Hrvatskih šuma tražio reket mogao biti povezan Bašić kaže: „On je sam rekao: ‘To je za nas.’ A slušaju kolege oko njega. To je po svemu sudeći bilo i za njegove šefove iz Splita i ove iz Zagreba. Zašto? Poslije smo mi pokušali riješiti problem i ne možemo. Čekali smo rješenje od Šuma da nam priznaju to što smo izgradili i platili. Naime, ukoliko ne priznaju naš račun, odnosno investiciju u ceste, u tom slučaju dužni su nam dati procjenu njihove cijene u zadnjih pet godina. Ali nisu nam željeli poslati obračun jer nismo platili taj reket. Obračun do danas nismo dobili. A mi nismo mogli dobiti uporabnu dozvolu bez suglasnosti od Šuma, odnosno potvrde da smo riješili s njima imovinsko-pravne odnose na državnom zemljištu.“
Dragan Stipić tada je već bio vodio projekt i kaže da se nakon što su pozvali Hrvatske šume da im dostave procjene apsolutno ništa nije događalo s njihove strane.

„I mi u kolovozu 2018. dobivamo izmjenu pravomoćne građevinske dozvole i počinjemo graditi, ali nam dolaze iz Šuma i zaustavljaju nas. Kažu: morate platiti služnost iz 2015. godine. Znači, služnost koja se odnosi na površine po starom projektu u odnosu na koji smo smanjili broj vjetroagregata sa 71 na 48 i dužinu cesta s 50 na 38 kilometara. Mi kažemo da ne možemo platiti služnost po tome jer će doći novi obračun, a oni odgovaraju da njih to ne zanima. Potom su nam digli tužbu za ometanje posjeda, da bi onda došao novi obračun služnosti, ali na 6,9 milijuna kuna. U tom obračunu obračunali su nam i površine državnih cesta, privatnih površina i cesta od Hrvatskih šuma“, kaže Stipić.

HRVATSKE ŠUME IM, PORED TOGA, i dalje nisu davale obračun za izgradnju cesta, kako bi mogli početi kompenzirati naknadu. Milenko Bašić kaže kako je taj ugovor potpisao osobno Jakupčić. „I sada smo mi okrivljeni da nam je Jakupčić pogodovao. A pogodovao nam je na način da smo platili ceste 29 milijuna kuna koje su napravljene po ugovoru sa Šumama i predali ih u vlasništvo Hrvatskim šumama bez naknade, i da smo platili dodatnu naknadu 6,1 milijuna kuna i na te ceste, dakle, imamo ukupno 35 milijuna kuna troška prema šumama i još smo obavezni po ugovoru svake godine plaćati naknadu za korištenje tih cesta u iznosu od jedan milijun kuna. I oni su nama pogodovali! Svi ostali vjetroparkovi nisu zajedno platili ni približno toliko.“

Na pitanje je li istina da su na nekim dijelovima napravili preširoke ceste i time počinili štetu Bašić objašnjava da su ceste napravljene prema projektu i ugovoru te kao takve predane Šumama, ali su prilikom gradnje vjetroparka, kad su se vozili specijalni tereti, ceste na nekim dijelovima poput zavoja morale biti proširene jer drugačije teret nije mogao proći. Te su radove platili posebno, o svom trošku, a Šume su im na to obračunale štetu. Iako je riječ o predjelu krša i makinje, štetu su im obračunali kao da je u pitanju skupo tehničko drvo. Ali ni tu štetu nisu mogli kompenzirati jer glavni obračun nije stizao ni dalje.

„Mi smo svjesni toga svakog metra širine da ćemo platiti štetu. Ako hoćeš dotjerati sve te silne turbine, ne postoji drugi način. I rekli smo, nema problema, obračunajte štetu, kompenzirajte i naplatite prema ugovoru. No što u stvarnosti znači ta njihova šteta, znači da je kamion kotačem prešao preko dijela krša. To je njihova šuma. I to je to. Šumska šteta. Oni koji su platili reket šumarima nisu imali šumske štete“, kaže Bašić. Ali obračun i dalje nije stizao.

BAŠIĆ JE BIO UVJEREN da je to zato što nisu platili traženi reket pa je više puta to i osobno dao do znanja predsjedniku Uprave Hrvatskih šuma Krunoslavu Jakupčiću.

„I pred šefom splitske podružnice Ivanom Melvanom rekao sam mu: ‘Jakupčiću, nemojte nas ucjenjivati, odnijet će vrag šalu. Ja sam stavio sve svoje na kocku u ovaj projekt. Projekt je završen, vi nećete postupiti po ugovoru da nas obračunate, a mi ne možemo dobiti uporabnu dozvolu.’ A mi moramo proizvoditi 115 tisuća eura struje dnevno da bismo otplaćivali kredite bankama i održavanje projekta i bili na nuli. I onda se uključuje Josipa Rimac. Mi smo se upoznali kad smo tek počeli razvijati projekt i ona je kao gradonačelnica bila jako zainteresirana da ta investicija dođe u Knin, a posebno i zbog gradnje tvornice za stupove. I tada nam je rekla da ako nam bilo što može pomoći, ako je u skladu sa zakonom, da ju slobodno zovemo. Tako sam Josipu Rimac, koja je u tom trenutku već državna tajnica, obavijestio da imamo ugovor s Hrvatskim šumama koji nikako ne možemo riješiti. Budući da sam u nekim ranijim razgovorima čuo da je taj Melvan njezin poznanik, velim ja: ‘Tvoj prijatelj Melvan i Jakupčić nas ucjenjuju, nismo platili traženi reket i nikako s njim ne možemo završiti, ne možemo dobiti procjenu od Hrvatskih šuma nikako.’ Iz razgovora koje je USKOK snimio jasno se vidi da smo mi Josipu molili da nam pomogne da nas Šume prestanu reketariti i zašto ne postupe po ugovoru koji imaju s nama. Dakle, imamo sagrađen vjetropark, određenu fazu, jer se vjetropark sastoji od tri jedinice od po 80, 20 i 42 megavata, i ne možemo zbog Hrvatskih šuma dobiti uporabnu dozvolu. A svaki dan kad vjetropark ne radi nas košta 115 tisuća eura. Jer imate tolike obveze po danu prema bankama i svima. A oni su toga svjesni. I zato te cimaju. Kontaju, što je tebi platiti milijun i pol kuna ako u jednom danu gubiš 115 tisuća eura? Ali ja imam svoje principe, ne mogu ih pogaziti. Pa radije da me nema. I to sam na sastanku stavio do znanja i Jakupčiću. Naime, najprije sam ga, misleći da on ništa o tome ne zna, molio da urazumi svoje ljude. A umjesto da reagira, rekao mi je: ‘Trebao si to s njima riješiti.’ Znači, taj novac oni su međusobno trebali podijeliti.“
Dragan Stipić kaže da su zato tražili sastanak u Ministarstvu poljoprivrede te da su na tom sastanku u rujnu prošle godine bili i ministrica poljoprivrede Marija Vučković i predsjednik Uprave Hrvatskih šuma Krunoslav Jakupčić.

„Tada smo pokazali ugovor koji imamo s Hrvatskim šumama i molili ih: ‘Ljudi, mi još nismo dobili obračun naših radova. Dajte da reguliramo međusobne obveze da možemo ishoditi dozvole. Izbacite nam te ceste iz obračuna služnosti, pa ne možemo vam dva puta platiti za jednu te istu stvar.’ Ministrica je bila prvo iznenađena, onda je pitala Jakupčića: ‘Jesu li oni ispoštovali svoj dio ugovora?’ On kaže: ‘Pa jesu.’ Ona na to pita zašto Hrvatske šume ne postupe po ugovoru. On kaže da to nije bitno. Mi objašnjavamo da ne možemo dva puta platiti za istu površinu: ‘Napravili smo vam cestu, predali je, plaćat ćemo godišnju naknadu, ne možemo još jednom jednokratnu služnost platiti na tu površinu.’ On šuti. Ministrica, koja njega oslovljava ‘ predsjedniče’, pita: ‘A dobro, predsjedniče, je li moguće po hrvatskom zakonu da oni moraju dva puta platiti za nešto, je li to dozvoljeno?’ On šuti. Ona ga ponovno pita, a on, da oprostite, ne ferma ministricu ni 2 posto. I on na to kaže: ‘Nećemo više raspravljati o ugovoru. Njihovo je samo da plate što im se kaže.’ Nakon što ga je treći put pitala, a on nije odgovorio, ljutito je ustala i rekla da je sastanak završen“, prepričao je Stipić. Bašić se na to nadovezao: „Mi smo je molili, ministrice, dajte da nađemo neko rješenje, a ona je na to rekla: ‘Ja ću to riješiti s DORH-om.’ No to nama ništa nije značilo jer su nama dani prolazili, a rješenja nije bilo.“

NEKA DVA TJEDNA NAKON TOGA ipak su uspjeli organizirati novi sastanak u Hrvatskim šumama, na kojem je bila njihova Uprava.
„Mi ih molimo, ako ste nam već obračunali služnost po većoj cijeni, izbacite iz toga ceste koje smo mi sagradili da platimo ono što moramo. A oni nam kažu da ne mogu oni to izbaciti, ali da je izašao novi pravilnik prema kojem bismo mi trebali platiti samo 10 posto tog iznosa, ali da novu izmjenu odluke o služnosti treba donijeti Ministarstvo državne imovine. Rekli su nam: ‘Budući da vi imate novu izmjenu i dopunu lokacijske dozvole, koja je izdana nakon zadnje odluke o služnosti, oni bi to svakako po zakonu morali napraviti jer dobivaju na uvid lokacijske dozvole. Neka oni naprave novu odluku pa ćemo je mi primijeniti i obračunati prema novom pravilniku i novim vrijednostima.’ I naša odvjetnica pošalje dopis u Ministarstvo državne imovine, prošlo je skoro dva tjedna, odgovora nema. Nama rokovi prolaze. Tada smo zamolili Josipu Rimac da nam ugovori sastanak jer će nam proći rokovi. Ne da nam pogoduje, nego da dobijemo što nama pripada po zakonu. Ja sam došao na sastanak zajedno s našom odvjetnicom i pitam ih mogu li donijeti novu odluku o služnosti. Oni kažu: ‘To je sad u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede.’ Odvjetnica je pozelenila. Kaže: ‘Kako to sad prebacujete na Ministarstvo poljoprivrede kad je to stari predmet?’ Ali ništa nismo mogli. Obratimo se mi Ministarstvu poljoprivrede, a oni kažu: ‘Ne, to je stari predmet, to je u nadležnosti Ministarstva državne imovine.’ Oko te nadležnosti obratili smo se i DORH-u i Vladi, ali nikakav odgovor nismo dobili. Tad smo zaključili da nam nema druge nego platiti služnost po najskupljem obračunu, pa i na ceste koje pripadaju Hrvatskim šumama i na koje ćemo plaćati i godišnju naknadu za korištenje, ali nemamo namjeru odustati od toga da nam država napravi obračun po zakonu. Tražili su od nas da platimo šest milijuna kuna nešto što po novom obračunu na koji smo imali pravo trebamo platiti samo pola milijuna kuna. Nevjerojatno je da je ministar Banožić izjavio da nije donio izmjenu odluke o služnosti jer je njegova osobna procjena bila da to nije dobro za proračun Republike Hrvatske. A nije rekao da je taj obračun trebao donijeti po zakonu. Mi nismo tražili da nam se pogoduje, nego da donese odluku, bilo pozitivnu ili negativnu. A on nije donio nikakvu odluku“, kaže Dragan Stipić.

NAKON ŠTO SU SLUŽNOST IPAK PLATILI, po najvećoj tarifi, dok im istovremeno Hrvatske šume do dana današnjeg nisu obračunale trošak njihovih radova na izgradnji šumskih cesta, uspjeli su sklopiti ugovor o služnosti na državnom zemljištu i dobiti uporabnu dozvolu te su svu dokumentaciju predali u HERA-u kako bi riješili status povlaštenog proizvođača, koji im jamči cijenu od 90-ak eura po megavatu.
„Nas se proziva zbog povlaštene cijene, a nitko se ne pita zašto drugi koriste istu tu povlaštenu cijenu ne samo u Hrvatskoj nego i po cijelom svijetu gdje se potiču obnovljivi izvori energije. Dok je naš projekt stajao zbog raznih opstrukcija, drugi su se uguravali u naše kvote, a sad nekome smeta što smo unatoč svemu uspjeli završiti projekt“, kaže Bašić.

Cijela optužnica protiv njih, kaže, sada se temelji na tome da su status povlaštenog proizvođača stekli iako nisu imali riješeno pravo služnosti, što oni smatraju pravosudnim apsurdom jer je ugovor s Ministarstvom potpisan u prošloj godini i ovjeren kod javnog bilježnika, čime je riješeno pitanje služnosti. Pritom se, ističe Bašić, u optužnici uopće ni jednom riječju ne spominje činjenica da su oni s Hrvatskim šumama imali uredan ugovor prema kojem su izgradili 40 kilometara šumskih cesta i za to potrošili 29 milijuna kuna. Optužbe da im je Josipa Rimac pogodovala USKOK temelji na tome da su oni obećali uzeti policu osiguranja kod Generali osiguranja, gdje radi njezina sestra, te da je temeljem toga trebala dobiti 45 tisuća eura provizije.

DRAGAN STIPIĆ OBJAŠNJAVA da je istina da su oni ponudu dobili i preko sestre Josipe Rimac, ali da im je ta ponuda naprosto bila preskupa jer su istovremeno pregovarali s više osiguravajućih kuća te su posao sklopili s potpuno drugim agentom i drugom osiguravajućom kućom. Naime, godišnja polica osiguranja za vjetropark iznosi više od 350 tisuća eura i na to se obračunavaju i visoke provizije. Stipićev posao bio je dogovoriti posao s najpovoljnijim ponuditeljem, a kako poznaju Josipu Rimac, nisu imali ništa protiv da im ponudu izradi i njezina sestra. O tome kakve je ona imala kalkulacije s tom policom, odnosno da je na neki način smatrala da su oni dužni sklopiti posao upravo s njom, i oni sami doznali su tek iz optužnice, tvrde. „Nikakve dogovore oko police ni ja ni Dragan s Josipom Rimac nismo imali. USKOK je navodno snimio jedan razgovor gdje broker i sestra nagovaraju Josipu da utječe na nas jer su nam maksimalno spustili cijenu i da mi s njima napravimo policu osiguranja. No nas to Josipa nikad nije tražila, ni riječi o tome nije rekla niti smo o njihovim međusobnim dogovorima išta znali. A njihova polica nam je bila preskupa i uzeli smo drugu. Pa i taj netko drugi je vjerojatno dobio proviziju od osiguranja, ali kakve to ima veze s nama?“ kaže Bašić.

No 29. svibnja u 7 sati ujutro Bašića je zatekao telefonski poziv od policije. On se u tom trenutku nalazio u Posušju, gdje živi, jer u Zagreb, gdje njegova tvrtka Lager također ima podružnicu, dolazi samo povremeno. Bašić kaže:
„Ja tu živim otkad je Boga i svita i tu nam je centrala firme, Dragan isto tu živi, tu su nam familije. Dakle, ja sam bio kod svoje kuće, a Dragan na putu. Dakle, meni u 7 sati zvoni telefon. Inače, cijeli život imam isti broj telefona i nikad se nije dogodilo da se nekome nisam javio. Ja se javljam, ovaj se predstavlja da je policija, da su došli u firmu, da bi htjeli pregledati prostor, a tamo se nalazi i apartman gdje mi boravimo kad smo u Zagrebu. Kažu da bi oni pregledali i sobu gdje ja spavam. Očito su znali da ja tamo spavam. Kažem ja: ‘Nema nikakvih problema, ali ja nisam tu.’ Oni pitaju mogu li doći. Ja im kažem da sam 500 kilometara od Zagreba i velim: ‘Mogu sutra ako treba. Imam dogovorenih obveza, a i kad sjednem u auto, treba mi pet sati da dođem.’ Pitaju oni mogu li pregledati bez mene, ja kažem da mogu i pitam trebam li doći sutra. Oni vele: ‘Ne, javit ćemo vam se mi.’ Tako je bilo i s Draganom. I onda smo iz medija saznali da smo bjegunci.“

DRAGAN STIPIĆ TAKOĐER JE POTVRDIO da ga je poziv zatekao na putu te da je ponudio policiji da će doći kad god treba: „Još sam ih pitao trebam li ja biti tamo. Oni kažu da ne, da mogu oni pregledati i bez mene. Ja ih ponovno zovem i pitam: ‘Trebam li ja uopće doći?’ Oni vele da ne trebam. Ja pitam koji je sljedeći korak, a ta policajka mi kaže: ‘Pa eto, kad budete dolazili u Zagreb, javite se u policiju.’ Ja joj kažem da sigurno neću moći doći sljedećih pet-šest dana, a ona kaže da nije problem, kad god dođem da će biti ok. Nitko nam nije rekao niti da ćemo biti uhićeni ni ništa. I onda sutradan iz medija i od odvjetnika saznajem da smo trebali ići u pritvor.“

Bašić i Stipić pozivaju USKOK da puste transkript razgovora s policijom na dan pretresa te smatraju da su takvim postupanjem policije i USKOK-a dovedeni u neravnopravan položaj, da im nije dana mogućnost saslušanja te da ih nitko iz USKOK-a nije ni pokušao kontaktirati kako bi dogovorili eventualno svjedočenje, bilo putem videolinka bilo da istražitelji dođu kod njih.

„Mi smo spremni dati iskaz na način kako USKOK kaže, ali smatramo da je pritvor apsolutno neopravdana mjera jer, kao prvo, možemo dokazati da ništa od optužbi koje nam se stavljaju na teret ne stoji, a drugo, ako nas treba zatvoriti, zašto je onda Krunoslav Jakupčić, koji nam je navodno pogodovao, odmah pušten da se brani sa slobode? Pa on je cijelo vrijeme na položaju s kojeg može utjecati na razne procese. Cijeli ovaj proces donosi nesagledivu štetu našem poslovanju, naši poslovni partneri iz Hyundaija i drugih korporacija pitaju se što se to događa. Tko će odgovarati zbog ove štete koju nam nanose?“ pita se Milenko Bašić.

Nacional je USKOK-u, Županijskom sudu u Zagrebu i policiji poslao niz vrlo konkretnih pitanja, kao i Ministarstvu državne imovine, Ministarstvu poljoprivrede i Hrvatskim šumama, ali su se svi pozivali na to da je “postupak u tijeku”.

‘DOBROVIĆ JE STOPIRAO vjetropark zbog Etičke banke i uništio našu tvornicu’

Dva kilometra od hrvatske granice, u mjestu Posušje u Bosni i Hercegovini, u velikoj poslovnoj zgradi s tri strane okruženoj velikim zatvorenim i otvorenim skladištima te pogonima u kojima se nalaze stotine golemih novih i polovnih strojeva, bagera, viličara, gusjenica, rovokopača, valjaka, teretnih vozila za prijevoz teških tereta i dizalica, ukupno vrijednih desetke milijuna eura, nalazi se Milenko Bašić, čovjek kojeg je USKOK proglasio bjeguncem u slučaju afere Vjetroelektrane Krš-Pađene. Bašić je vlasnik tvrtke C.E.M.P., investitora u projekt Vjetroelektrane Krš-Pađene, jedan od najuspješnijih i najbogatijih Hrvata u Hercegovini, koji je ondje izgradio pravo poslovno carstvo. Zastupnik je Hyundaija za velike strojeve ne samo za Bosnu i Hercegovinu nego i za Hrvatsku, Sloveniju i zapadni Balkan, a njegova tvrtka Lager zastupa i druge renomirane svjetske brendove poput Caterpillara, Terexa i ostalih renomiranih svjetskih proizvođača građevinske, rudarske i komunalne mehanizacije te opreme za skladišnu logistiku. U Ljubuškom ima tvornicu metalne industrije u kojoj se proizvode i alati za građevinske strojeve i namjenska vozila za specijalne terete, koji se prodaju po cijeloj Europi, a vlasnik je i rudnika u Sanskom Mostu te nekoliko drugih, gdje raspolaže najvećim rezervama uglja u regiji te ima potpisan sporazum s kineskom korporacijom China Energy, koja je u Kini izgradila najveću hidrocentralu na svijetu i sudjelovala u izgradnji nekoliko tisuća elektrana u svijetu, o izgradnji Termoelektrane u BiH snage 700 MW.

“NISU SVJESNI TKO SMO I ŠTO KOČE, zaustavili su, a možda i uništili cijeli projekt gradnje za koji imamo potpisan sporazum s najvećom svjetskom kompanijom u energetici China Energy, s kojom u Bosni i Hercegovini imamo potpisan sporazum o izgradnji termoelektrane od dva bloka po 350 megavata, Plenković je bio na summitu u Budimpešti kad je potpisivan taj sporazum. Ovaj neosnovani proces jako je zabrinuo China Energy, najveću svjetsku energetsku kompaniju, koja ulaže milijardu i 200 milijuna eura. Takva investicija se još nije desila na Balkanu, toliko nije koštao autoput od Rijeke do Ploča. Njihova sestrinska korporacija Hyundai – mi smo oni, mi smo njihova prodaja, Terex, Caterpillar, imamo nezavršene poslove, a ne možemo ići u Njemačku na razgovore s poslovnim partnerima“, kaže Bašić.
Unatoč silno razvijenom biznisu, Bašić se nikad javno ne eksponira, a jedina njegova fotografija bila je objavljena 2015., kad mu je dodijeljena nagrada za menadžera godine, a proglašen je i za najnajmenadžera u prošlom desetljeću.

Dočekao nas je ispred tvrtke i najprije proveo kroz puna skladišta i pogone te objasnio da neki od golemih strojeva pored kojih smo prošli, poput dempera, vrijede i po 700 tisuća eura. Da bi dobio zastupništvo za takav ozbiljan posao, Hyundai, a i drugi renomirani svjetski proizvođači s kojima radi, kaže Bašić, napravili su njegovu temeljitu provjeru. „Kad smo imali sastanak, znali su o meni više no što sam i sam znao. Dakle, oni ne bi poslovali sa mnom niti bi dozvolili da budem njihov predstavnik da imam bilo kakvu mrlju u karijeri i da nisam pouzdan partner“, objašnjava. „Kod nas nitko nije uspio dovesti tako veliki brend ni u Zagreb ni u Beograd, a kamoli u tako malo mjesto kao što je Posušje. U ovakvim divljim državama dobiti zastupstvo, a kamoli dovest ga u Posušje, znači, moraš biti bolje bodovan od konkurencije u velikim gradovima, barem 300 posto bodova više od njih moraš imati“, kaže. Kad je 2008. počela kriza u građevinskom sektoru, Bašić je to osjetio i na svom poslovanju jer se uglavnom bavi građevinskim strojevima pa je tako samo u Hrvatskoj ostao bez šest milijuna eura potraživanja. Zato je počeo razmišljati i o ulaganju u alternativne vrste biznisa i 2012. od austrijske tvrtke kupio tvrtku C.E.M.P., koja je razvila projekt Vjetroelektrane Krš-Pađene kod Knina i još tri slična projekta, a od kojih je uspio završiti samo jedan projekt.

RIJEČ JE O PROJEKTU zbog kojeg su danas optuženi i 55-godišnji Milenko Bašić i 35-godišnji direktor njegove tvrtke Lager Dragan Stipić, i to zato što su, prema tvrdnjama USKOK-a, planirali podmititi Josipu Rimac kako bi im pomogla u sređivanju dijela dozvola za najveći vjetropark u Hrvatskoj, ukupnog kapaciteta 142 megavata.

„Ne da nam se nije pogodovalo nego smo od toga da je naša tvrtka među prvima razvijala projekte vjetroparkova u Hrvatskoj zadnji dobili dozvolu i zadnji sagradili, a za to vrijeme dok smo mi stalno gurani u stranu netko drugi je uskakao u naše kvote pa i oni koji su krenuli sedam godina poslije nas. Prvi problem nastao je s ministrom Slavenom Dobrovićem. No laž je da je Dobrović zaustavio gradnju vjetroparka, a da je Ćorić odobrio gradnju. Ukratko, mi smo vjetropark mogli graditi još 2013. godine, kada nam je izdana građevinska dozvola, ali smo željeli izmjenu projekta kako bismo prešli na novu tehnologiju. I nesretni Dobrović, čije postupke smatram kriminalnima jer je za sve znao, sada obmanjuje javnost, koja je kivna na nas i proglasili su nas kriminalcima jer je rečeno da je Dobrović nešto dobro napravio što je zaustavio gradnju našeg vjetroparka.

Najprije, zašto bi bilo dobro da se zaustavi investicija koja je napravljena po hrvatskim zakonima i u koju je uloženo 240 milijuna eura? Tko smije reći da je Dobrović dobar jer je zaustavio takvu investiciju? Narod misli da je on zaustavio investiciju, ali on je nije zaustavio. On je samo zabranio izmjenu tehnologije, da ne gradimo s novom tehnologijom, nego sa starom. A nova tehnologija ima neusporedivo manji utjecaj na okoliš od stare. To je isto kao da je gospodin Dobrović zabranio u Hrvatskoj uvoz vozila mlađih od 1990. godine ili od 2000. i rekao: Može samo stara tehnologija.“

BAŠIĆ OBJAŠNJAVA DA JE STARI PROJEKT imao pravomoćnu građevinsku dozvolu za 71 vjetroturbinu snage po dva megavata, a novi 48 vjetroturbina snage po tri megavata, koje su puno učinkovitije, tiše i manje štetne za okoliš. Kad se kod izmjene projekata prelazi na novu tehnologiju, ističe, treba samo naručiti studiju od licencirane kuće. „Nova tehnologija ima manji utjecaj na okoliš, zato se i razvijaju nove tehnologije. Od toga da smo zbog manjeg broja vjetroturbina morali raditi manje cesta, zauzeti manje površine cestama, do toga da turbine rade značajno manjom brzinom, da je njihova buka značajno manja od starih. To je neusporedivo manji utjecaj na okoliš. Naša stara tehnologija, za koju smo imali pravomoćnu dozvolu, predviđala je da su lopatice u najnižem položaju bile 35 metara udaljena od zemlje. Do 35 metara lete ptice i šišmiši koji lete i do 50 metara. Nama su radili frku jer su izmislili da ima neka pećina u kojoj se nalaze šišmiši, što je potvrđeno kasnijim monitoringom. No ako šišmiša i ima, da bi utjecaj na te šišmiše bio manji mi smo išli na stup 134 metra visine, s lopaticama 64 metra. Uglavnom, sada nam je najniža točka od zemlje do lopatice, kada je ona u najnižem položaju, 70 metara. Ta lopatica neusporedivo se sporije vrti i daje neusporedivo manju buku. Mi smo sigurno pouzdan investitor koji pazi na sve, ni najmanju sitnicu nismo htjeli raditi a da nije po zakonu. Jer da nisam radio po zakonu, upropastio bih svu svoju imovinu. Da bismo sagradili taj vjetropark, morali smo uložiti 900 milijuna kuna osobnih sredstava. Zadužio sam sve svoje firme da dignu kredite i dao jamstva i zadužnice i na privatnu imovinu. Dakle stavio sam i djedovinu na kocku da završim taj vjetropark. Jer su ga mediji toliko u startu zatrovali zahvaljujući Dobroviću i takvima poput njega da su banke bježale od nas. Da sam znao da ću sve morati dati na kocku, ne bih nikad ušao u to. Ali jednostavno, naš tadašnji direktor Ivan Šimić garantirao je da je sve spremno za gradnju i garantirao mi je svom svojom imovinom da će se to odmah početi graditi. Nije se počelo graditi, ne radi pogodovanja nama, nego radi pogodovanja drugima koji su uskočili u naše kvote. I sad je odjedanput došlo u pitanje sve investirano. Vjerujte, mi smo uvijek bili oprezni u poslu i u 40 godina rada nikad nisam bio u situaciji da nekom nisam platio račun, osim ako bi bio sporan. I sigurno nikad nisam nekom od svojih ljudi naredio da naprave nešto nezakonito“, priča Bašić. Kaže da sigurno nije budala koji bi milijune eura investicije u vjetropark riskirao zato što bi išao tražiti išta ilegalno te riskirati da mu sve padne u vodu.

UBRZO NAKON ŠTO JE KUPNJU VJETROTURBINA dogovorio s proizvođačem Acciona Nordex, Bašić je došao na ideju da poveća udio hrvatske proizvodnje u projektu pa je od proizvođača ishodovao dozvolu da betonske stupove po njihovoj licenci proizvodi u Hrvatskoj. Skoro dvije godine radio je na tome: kupio je od njih tehnologiju, kupio je tvorničke hale u mjestu Kistanje, zatim i strojeve i alate, Viaduktu je uplatio avans za pripremu proizvodnje te je ukupno uložio preko 15 milijuna eura i prošao je stroga odobrenja za proizvodnju u suradnji s tvrtkom Viadukt, koja je morala proći specijalni audit.

„Viadukt je imao ljude s iskustvom da može proizvoditi tako zahtjevne elemente i da može proći audit. Oni su trebali dati radnu snagu, samo unutar tvornice trebalo je raditi 250 ljudi. To je samo u halama, a gdje su šljunčare koje nabavljaju materijale, gdje su čeličane, gdje su armiračnice, gdje su oni što transportiraju te materijale? Ta bi tvornica vezala uz sebe ukupno 500-600 ljudi. To smo sve prezentirali Ministarstvu. Dobrović je znao da smo mi uložili u tvornicu oko 15 milijuna eura, u pogon, licencu, kalupe i svu potrebnu opremu za manipulacije, dizalice i kranove. To je bila industrijska tvornica od nekih 45 tisuća kvadrata sa željezničkom prugom, što je bilo odlično za prijevoz svih tih elemenata. Još 35 milijuna kuna platili smo avans Viaduktu. Viadukt ne bi propao da Dobrović nije zaustavio naš projekt jer bi Viadukt tamo zbrinuo 500 svojih ljudi. Jer oni su imali i svoje čeličane i prijevoz i kamione, a dio bi radili lokalni prijevoznici i šljunčare“, kaže Bašić. Očekivao je da će sve uskoro početi s radom jer je za izmjenu projekta trebao napraviti samo studiju utjecaja na okoliš. Budući da je bila riječ o novoj, modernijoj tehnologiji, s manjim utjecajem na okoliš, nije trebalo biti nikakvih problema jer je većina projekata vjetroparkova sagrađena upravo tako i izmjenu sa stare tehnologije na novu radili su po istoj praksi.

„NO DOBROVIĆ JE ZNAO da smo mi u to uložili preko 15 milijuna eura i tu je osnovni problem. Ljudi iz Mosta osnivaju Etičku banku koja će po njihovim riječima spasiti Hrvatsku i traže nas da uložimo najprije osam, a onda pet milijuna eura. Za ovih tri su se snašli, bilo bi dobro da kažu kod koga su se ‘snašli’. Nakon što smo to odbili, krajem ožujka 2017. godine, na veliko iznenađenje i u suprotnosti s Elaboratom izrađenim i dostavljenim od Ministarstva, ovlaštene kuće, od Dobrovića i Ministarstva okoliša dobivamo negativno mišljenje po kojem trebamo raditi potpuno novu studiju utjecaja na okoliš, kao da se vjetropark radi iznova, iako je projekt imao pravomoćnu građevinsku dozvolu za 71 vjetroagregat sa svim studijama po hrvatskim zakonima. Time je projekt vraćen praktički na 2003. godinu. Time nas je samo natjerao da nastavimo graditi po staroj tehnologiji. Pa neka se javnost zapita gdje je tu bio interes i briga za okoliš.“

BAŠIĆ DALJE OBJAŠNJAVA da je njegova tvrtka, nakon što Dobrović nije dozvolio da se vjetropark sagradi s novom tehnologijom, angažirala odvjetničku kuću koja piše žalbu i upozorava i ostale institucije u Vladi na to što im se događa.

Kad je umjesto Dobrovića za ministra zaštite okoliša i energetike došao Tomislav Ćorić, dočekala ga je tužba C.E.M.P.-a. Zato ih je, kaže Bašić, ministar pozvao na dogovor jer je znao da bi im država morala platiti veliku odštetu, a vjetropark bi bio sagrađen sa starom tehnologijom. „Po svim točkama studija je pokazala da je utjecaj na okoliš s novom tehnologijom manji nego s prijašnjom tehnologijom. Tek da se studija pokazala negativnom, e onda bi se moralo raditi ono što je Dobrović ranije tražio“, pojašnjava Bašić. Nakon što je Ćorić dao zeleno svjetlo, projekt je nastavljen s novom tehnologijom, ali uz vrlo rigorozan monitoring od dvije godine za vrijeme gradnje plus tri godine nakon izgradnje. Ali je Viadukt u međuvremenu propao, a s njim i tvornica u Kistanjama i to, kako tvrdi investitor, iz sljedećeg razloga: „Dobrović je odugovlačio s odgovorom čekajući da damo novce za Etičku banku, gdje su njihovi ljudi svakodnevno pritiskali našeg direktora Ivana Šimića, kao i vršili pritisak na mene, za što postoje i pisani tragovi, a to USKOK nije zanimalo i nisu to snimali. To je jedini razlog zašto nam je Dobrović odgovorio nakon tri i nešto mjeseca iako je imao zakonski rok od 30 dana.“ Nakon toga, investitor je naručio sirove čelične konstrukcije iz Njemačke, ali kompletna montaža i ugradnja čak 6000 komponenti, koliko ima jedan stup, radila se na gradilištu u Hrvatskoj. No dotadašnji direktor Ivan Šimić nije mogao više podnositi cijelo to natezanje s Ministarstvom i napustio je projekt, a već su tada počeli problemi i s Hrvatskim šumama. Njegove poslove preuzeo je Dragan Stipić.